Osnovna škola Josipa Kozarca Vinkovci

Moja baka

Bosanka je moja baka,

ona nije kao baka svaka.

Ime joj je Slavica,

ja je zovem bakica.

Jako je marljiva,

no ponekad i svadljiva.

Baku svi volimo

i često se s njom molimo.

Kad sam bila mala, mijenjala mi je pelenu

i stalno vikala: ˝Ja volim svoju Jelenu!˝

Kad god dođe kod mene, stalno nešto sprema

pa nikada nema vremena da drijema.

Zato, bako, ja te puno volim

i svakog dana za te Boga molim.

Jelena Vojnić, 6. c

Najljepša uspomena iz djetinjstva

Nešto najljepše što mi se dogodilo jeste to što sam upoznala  malo i staro selo Podgrađe, mjesto u kojemu sam odrasla.

U ušima su mi još uvijek zvuci starog pijetla koji me budio ujutro, a onda bi me preplavio miris jutarnje rose i sjaj sunca koji su mi uvijek izmamili osmijeh na lice.

Kada se samo sjetim žarkih vrućina koje su jedino mogle ublažiti bakine trešnje...

Ništa me nije usrećivalo više nego kada bismo otišli do šljivika, ubrali šljive, zatim sjeli pred Bosut i uživali u njegovoj ljepoti.

Još ljepše je sjesti pred kuću, u hladovinu ispod starog oraha i tamo napraviti piknik.

Prije toga "krali" bismo trešnje jednog dobrog, starog čovjeka koji je to znao i nama dopuštao, ali mi smo se ipak pretvarali da smo najveći kradljivci trešanja u selu.

U predvečerje  bismo igrali  žabe-labe, naše omiljene igre u kojoj su sudjelovali veliki i mali.

Dok se mi igramo, moj tata bi došao s pecanja s punom kantom ribe koju bismo jeli za večeru.

I onda, kada bi pao mrak, opet bismo se svi sastali. 

Igrali bismo žmiru, najpopularniju igru u našemu malom selu. 

Nakon te igre svi bismo bili prljavi i čupavi i tko god nas je vidio znao je da smo igrali žmire.

Dok se mi igramo, naše bake pravile bi kolače koje bi slale susjedima, prijateljima i njihovim roditeljima.

Prije spavanja moja baka bi gulila i rezala jabuke za laku noć, jer je to zdravo za djecu i tvrdila je da ćemo od njih bolje spavati.

Još uvijek posjećujem svoju baku i omiljeno selo za koje me vežu najljepše uspomene. 

Ella Perković, 5. b

ČEMPRESI

   Kad pogledam kroz prozor, ugledam dva čempresa. 

   Vazdazeleno su drveće. Puno se ne mijenjaju kroz godišnja doba.

U proljeće su jako zeleni. Ptice stanuju na njima. Zimi su najljepši

prekriveni snijegom.

   Uživam u njima jer su ukras našeg dvorišta.

                                                                         Luka Grubanović,   2. a

Čarobna zima

Hladna ruka zime pomilovala je i naš pospani slavonski kraj. Njezin hladni dah zaledio je beskrajne ravnice, široke puteve i stare hrastove šume. Poput predivne gospodarice zarobila je prirodu i obukla joj novu, bijelu haljinu. Ptice su već odavno ostavile svoje rodno gnijezdo i krenule u susret suncu koje ih doziva u svoje toplo naručje. Samo su male ptice ostale jer nisu mogle otići na taj dalek put.

Ulice moga grada zaledila je zima. Prekrila ih tepihom od bijelih ledenih bisera, a krovove kuća okitila ledenicama. I naša lijena rijeka Bosut predala se zarobljeništvu zime sve dok ne dođe proljeće i oslobodi ju od leda i mraza.

U toplini svojih domova, uz šalicu toplog čaja i krišku mirisnog kruha, nasmiješena i nestrpljiva dječja lica s radošću kroz prozore promatraju taj čudesni bijeli svijet koji kao da je napravljen upravo za nijh. A među tim sam licima i ja.

Zimu i prvi snijeg svake godine željno iščekujem. Provodim sate na snijegu sanjkajući se i praveći anđele. Volim te dane okićene snijegom, crven nos, rumene obraze, promrzle ruke i radostan smijeh.

Zima prolazi ulicama moga grada i svojim čarobnim ledenim kistom oslikava i zadnje pahulje u toj snježnoj bajci. Jer…ipak…ona dolazi u najčarobnije godišnje doba!

Nika Pehar, 5. c