Put za nastup

Jako volim svoju školu jer je nju pohađala moja mama, moj brat, a sada i ja. Jednoga dana nas je učiteljica iz Glazbene kulture pitala tko zna plesati i ima nošnju. Naravno da sam se prijavila jer je moja mama sačuvala svoju nošnju i poklonila ju meni, a ja sam išla u Folklorni ansambl Lisinski. Nisam ni slutila da ću predstavljati svoju školu. Pomislila sam, to je nešto za mene, jer moja majka uživa kada obučem njenu nošnju. Bila sam preponosna kada je učiteljica rekla da ćemo predstavljati našu školu u jednom mjestu gdje će se sastati sve škole s imenom Josipa Kozarca iz Hrvatske. Obuzela me je radost. Išla sam presretna na sve naše probe. Toga dana sam se ranije probudila da mi mama napravi šokačku frizuru, spakira moju nošnju i mene za put. Moje prijateljice i naše mame čekale smo autobus u prelijepim frizurama. U autobusu smo pričali o našem nastupu sa željom da što ljepše prikažemo našu školu i naše narodne običaje. Došavši tamo učiteljice su nam pomogle obući nošnje koje su bile različite i lijepe. Nastupale smo zadnje, ali smo bile najljepše. Slavonske pjesme, prekrasne nošnje i predivne pletenice. Dobili smo poklone, najviše me se dojmila knjiga Josipa Kozarca. Domaćini su nas pogostili odličnim ručkom. Poslije toga su nam učiteljice pomogle spakirati nošnje i krenuli smo kući.

Tea Bilić Marijanović, 5. b

Sunce je sijalo, ptice su pjevale, a ja? Ja sam sa svojim prijateljima folklorašima već u 9 sati sjedila u mini busu. Pitate se gdje smo išli i što smo radili? Išli smo u Josipovac Punitovački na 4. susret škola koje nose ime Josip Kozarac. Iz naše škole je išlo 12 malih folkloraša, ravnatelj Ivan Županić, učiteljica Glazbene kulture Zdenka Ivanković i učiteljica razredne nastave Nina Adžić. Vrijeme nam je brzo proletilo, a kako i ne bi uz takvo društvo. Već u 10 sati smo bili u Josipovcu Punitovačkom. Autobus se zaustavio pred školom. Škola je bila jako lijepa. Domaćini su nas lijepo dočekali i odveli do kabineta gdje smo se trebali presvlačiti. U kabinetu smo se počastili s pecivima i sokom. Kada je svatko pojeo pecivo i popio čašu soka bio je red na presvlačenje. Prvo smo obukli oplečak pa podsuknju, suknju, pregaču, stavili tkanicu i maramu. Na nogama smo imali bijele dokoljenice i crne cipelice. Također smo imali dvije spojene pletenice koje su nam mame isplele još kod kuće. Kada smo se sve obukle tiho smo ušle u dvoranu jer je program već počeo. Na susretu je bilo 7 škola. Svaka je bila odlična i dobila zasluženi pljesak na kraju. Mi smo bili zadnji, „šećer na kraju“. Plesali smo: Oj Ivane Ivaniću, Žita, Kalendare i Mistu. Poslije nastupa smo se slikali i otišli presvući. Kada smo se skinuli bio je ručak. Za ručak smo imali juhu, meso, krumpir, rižu i puno vrsta kolača. Poslije ručka smo se igrali u dvorištu. U dvorištu su bile ljuljačke i tobogani. Sve je to stajalo na velikom travnjaku. Poslije igre otišli smo po svoje učitelje i ugledali ugodno iznenađenje. Svatko je dobio vrećicu u kojoj je bio fascikl s papirima i kemijskom, knjigu koju je napisao Josip Kozarac i ručno oslikanu drvenu kutijicu. To nas je jako obradovalo. Uzeli smo svoje stvari, odložili ih u autobus i krenuli kući. U 17 sati već smo stajali pred našom školom. Dok sam se vozila kući shvatila sam da je doma najljepše.

Izabela Vučko, 5. b