Slavonska crtica

   Beskrajna ravnica, zlatno klasje što se na vjetru njiše, šuškavi kukuruz, voćke nakićene plodovima, svježe izorane njive, hrastove šume, nepregledni vinogradi - dokle god mi pogled seže, pruža se bogatstvo moje Slavonije.

   Dvorišta popločana opekom, kuće s trijemom, a u njima stoljetni namještaj i posteljina od perja – to je slika naših sela. Slavonija diše u svakom kraju Hrvatske kada na stolu zamiriše topli kruh, kada se zagrize sočna jabuka ili pije najbolje vino i domaća rakija. Ovdje s se ljubavlju čuvaju običaji. Naše vrijedne majke i bake ostavile su nam u nasljeđe narodne nošnje, čipke, šlinge i vezene peškire koji su, ne samo ukras našega doma, nego i dokaz tradicije i bogatstva. Nađe se tu i pokoji dukat kao podsjetnik na neka davno prošla vremena.

  Slavonci su nadaleko poznati kao vrijedni ljudi. Žuljevite ruke govore o tome koliko vremena provode na njivi, u polju i sa svojim domaćim životinjama. Kulen, šunka, slanina i čvarci kruna su njihova naporna rada. A Slavonke…Slavonke su poznate kao vješte i okretne domaćice. Prave najbolje sarme, punjene paprike i čobanac na svijetu, a u vještini pripremanja ukusnih buhtli, salenjaka i gužvara, nitko ih ne može nadmašiti. Svaki gost koji ovdje dođe osjetit će srdačnu dobrodošlicu i prijateljstvo Slavonije i njezinih stanovnika.

  Odrasla sam uz zvuke tamburice i veselo slavonsko kolo. Ljubav prema tradiciji usadili su mi roditelji, djed i baka. Oni su me učili da cijenim svoj dom i svoje porijeklo. Najveći bećar u mojoj obitelji je djed. On se nikada ne odvaja od svoje tamburice i ne štedi grlo kada je u pitanju dobra pjesma. Najbolji je ribič u svome selu i svi ga znaju po pripremanju ukusnoga fiš-paprikaša. Baku ću uvijek pamtiti po tome što me naučila plesti i vesti. Više je nema, ali ručni rad koji je za mene napravila i stara bilježnica s iskušanim domaćim receptima koju mi je poklonila, uvijek će me podsjećati na njezinu neizmjernu ljubav prema meni. Sada je moja mama preuzela njezino mjesto pa sestri i meni prenosi sve on što baka za svoga života nije stigla. Ja poput spužve upijam svaku njezinu riječ, svaki pokret koji učini u vrtu ili kuhinji.

  Jednoga dana, kada budem imala svoju obitelj, nastojat ću oživjeti običaje da sačuvam svoju Slavoniju za budućnost. Izvući ću iz škrinje narodnu nošnju i isplest ću kosu. Pričat ću svojoj djeci kako se nekada živjelo i radilo. Oni koji će nas naslijediti moraju znati što su đeram, čardak i pušnica. Svaki put kada bude izgovorena riječ Slavonija, kotrljat će se mojim usnama s najviše ljubavi i poštovanja.

                                                                                             Sara Rimac, 7. c

Slavonija

Od Broda do Iloka

naša je Slavonija široka.

Krase je polja i ravnice,

                                        slavonskim nebom mirno lete ptice.

Koliko li je lijepa slavonska šuma morala biti,

da je Kozarac u svojoj priči odluči opisati?!

Al' najljepša je šetnja do Sopota,

kada hodaš uzduž snenog Bosuta.

Vinkovačka lampa na kraju Korza stoji

i svake godine za Vinkovačke jeseni nam gori!

                 Iva Jukić, 7. d

Slavonija

Naša Slavonija posvuda je ravna,

od davnina po bogatstvu slavna.

Što po kolu i gizdavom vrancu,

dukatima na zlaćanom lancu.

Kako klasje vjetrovi njišu,

o tome naši Kozarci pišu.

Poznati su pisci ti Kozarci bili,

ljubav svoju za Slavoniju nikad nisu krili.

Voljeli su šumu, pismu, veselje i njive,

zapetljane prste u vrančeve grive.

Đuku je Begovića Ivan nam dao,

a Josip šumama slavonskim hoditi znao.

Tako vam dođe da ravan je ova

rodna gruda najboljega kova.

Tko na njoj se rodi, živi i osta,

zna što je ljepota i raskoš života!

           Lorena Lozančić, 7. d

Moji Vinkovci

Grad je to!

Oranica, snaša, šuma…

Ljudi koji ga krase.

Povijesti velike i duge

Bosuta, rijeke izvora

na kraju duge.

Najdraže mjesto srcu mom,

Vinkovci su dom!

                                                 Miran Lukadinović, 7. d

Moja škola

   Kada nam je učiteljica Hrvatskoga jezika dala zadatak istražiti povijest svoje škole, došao sam do nekih zaista zanimljivih podataka za koje do sada nisam znao, iako ovu školu pohađam već pet godina.

  Moja se škola zove Osnovna škola Josipa Kozarca. Ona je najstarija škola u Vinkovcima. Osnovana je 1761. godine.  Njezin je cilj bio pripremanje podčasnika za vojnu obuku. Nastavni jezik tada bio je njemački, a obuku su vršili učitelji njemačke narodnosti. Hrvatski jezik u nastavu je uveden tek više od stotinu godina poslije, davne 1869. godine.

U to vrijeme školu su pohađali samo dječaci, a među njima je bio i Josip Kozarac, poznati hrvatski književnik, po kojemu škola od 1963. godine nosi ime.

  Hodnicima škole i njezinim velikim razredima prošlo je mnogo učenika. Tišina je odzvanjala njezinim prostorijama tek školske godine 1991./´92., za vrijeme Domovinskoga rata, kada je zadobila teža oštećenja. Već sljedeće školske godine počela je s normalnim radom, i od tada sve do danas, od rujna do kraja lipnja, čuje se veseli žamor njezinih đaka koji svoja prva znanja stječu baš u njoj.

  Svake godine 18. ožujka na rođendan Josipa Kozarca slavimo i njezin rođendan. Toga smo dana osobito ponosni što smo njezini đaci i nadamo se da ćemo svojim životnim putem opravdati sve ono što nam je ona u najranijem djetinjstvu pružila.

 Leon Beljo, 5. c

Moji Vinkovci

U istočnoj Slavoniji u mirnom nizinskom dijelu stoji grad pun povijesnih događaja, pun ljepote i znamenitosti.

  On jest malen, ali krije toliko ljepota da se čini ogromnim. Krase ga stoljetne slavonske šume kojima se nekad davno šetao Josip Kozarac. Ukusne jabuke i razni plodovi dodaju posebnu značajnost tom malenom gradu - Vinkovcima. Onaj jesenski povjetarac koji se igra u mojoj kosi, malene životinjice koje se lagano šeću šumom... Posebno je lijepo vrijeme Vinkovačkih jeseni. Ta manifestacija razveseli svakoga od nas. Ukusna jela i pića, konji koji vuku kola ukrašena našim prekrasnim plodovima jeseni, košarama s tikvicama različitih oblika i veličina, posebnih boja i šara. Neizostavna su i platna ukrašena našim najljepšim šokačkim motivima. Šokci i Šokice s dukatima oko vrata započnu svoj ples i zaigraju kolo na zvuk tamburica. Tada se iz bakinih škrinja vade stotinama godina stare i raskošne nošnje kako bi se u mimohodu i na ulicama Vinkovaca pokazao sav njihov sjaj. Malena djeca također sudjeluju u tome. Mnoštvo ljudi ih gleda s oduševljenjem i sjajem u očima. Sada malo o Bosutu, rijeci koja teče polako, ali sigurno, rijeci uz koju stoji kuća Josipa Kozarca i rijeci koju je taj pisac toliko volio i opisivao. Razne vrste ptica žive na tom području. U proljeće, kad se sve rascvjeta i zazeleni, posjećuju nas prekrasni bijeli labudovi. Dugih vratova i narančastih kljunova kao da plešu po vodi. Ljeti sunce posebno obasja naše krovove kuća i doda toplinu u naša srca. Zimi, kad sve zabijeli, djeca poput nas uživaju u zimskim radostima na snijegu. U centru grada smjestila se pješačka zona na kojoj vidimo znakove povijesnog kalendara Oriona. Ne znam što mi je draže u mojoj Slavoniji: stoljetne hrastove šume, široka zlatna polja ili jednostavno - cijela ravnica.

      Razumijem Josipa Kozarca koji je toliko pisao o našoj Slavoniji jer je i meni najljepša i najdraža. 

 Ivona Bilić, 6. a