Jesen smo započeli mirno i bez većih uzbuđenja, veselili smo se zajedno u ponovnom vraćanju nastavnim obavezama i zajedničkim osmjesima koji su nam uljepšavali dane. Uhodali smo se ponovno u ritam učenja i ispunjavanja svojih dužnosti i zadataka, i to nam nije bilo teško jer smo uvijek imali jedni druge. Potom su koncem godine učitelji odlučili podići glas za svoja prava, a svi smo ih u tome međusobno podržavali, boreći se za slobodu govora i vrijednosti u koje vjerujemo – rad, trud, strpljenje, marljivost, nesebičnost i požrtvovnost. Kada smo se vratili u školu, bili smo ponosni na događaje kojima smo svjedočili i na odvažnost naših učitelja, no bilo nam je važno i uspostaviti ravnotežu i nastaviti s marljivim učenjem. U proljeće nas je dočekala jedna nova neobična situacija – naš premijer jednoga nas je dana dočekao viješću da sutradan nećemo ići u školu. Kako to može biti kada škola stoji na svome mjestu i dalje, velika i hrabra, kao tvrđava znanja usred grada? Onda smo doznali da se više nećemo viđati sa svojim prijateljima na hodnicima, pod odmorima, na međuškolskim i državnim natjecanjima. Nismo isprva znali čak ni to da nećemo moći slobodno pohađati utakmice svojih dragih klubova, mirno i bez ikakve bojazni šetati gradom i u trgovini s mamom, tatom i braćom birati najzanimljivije namirnice za posebne večere petkom. Naljutili smo se na novi virus koji nas je natjerao da učionice zamijenimo virtualnim okupljalištima u kojima smo razmjenjivali svoje znanje. Taj virus koji počinje slovom 'k' rekao je da neko vrijeme nećemo moći uživati u mirisu grafita na papiru ili svježeg peciva prije jutarnje smjene, no znali smo da to neće dugo trajati i evo nas ponovno u školi. Istina, nešto stariji učenici, oni iz predmetne nastave, i dalje sudjeluju u školovanju kod kuće, no, koliko čujemo, i oni bi se rado mijenjali sa svojim mlađim školskim kolegama.

S obzirom na neke stvari koje smo napisali, ispada da nam je virus na 'k' donio samo loše stvari, no nismo se prisjetili i onih dobrih. U vrijeme izolacije shvatili smo kako je važno imati podršku obitelji i najbližih prijatelja. Shvatili smo kako nijedno digitalno sredstvo ne može zamijeniti toplinu u glasu naših učitelja. Shvatili smo koliko su praktične i zanimljive aktivnosti na nastavi potrebne kako bismo najbolje učili. A vidjeli smo i da ničega nema bez naše motivacije i spremnosti na učenje s ciljem osobnoga ispunjenja i radosti koje nosi svaka nova naučena informacija.

Ako se scenarij sličan ovomu dogodi i nagodinu, znamo da ćemo biti spremni za sve što nas snađe. Moći ćemo se organizirati kako bismo učinkovitije i bolje učili, kako bismo gradili svoje osobnosti, kako bismo se borili s preprekama i kako bismo rasli kao osobe koje grade ovaj divni svijet.

Dragi učenici, iako smo se ove školske godine neredovito i, ako nas pitate, nedovoljno viđali s vama, želimo vam ovim putem zahvaliti na svakom vašem pozdravu, svakom „Hvala!“ i svakom osmijehu kojim ste nam razgalili dušu. Hvala vam na svim spontanim pisamcima i crtežima, na svakom tajno skrivenom srcu u kutku ploče, na svakom pokupljenom komadiću smeća koji ste brižno pospremili u koš. Hvala vam na radosti, pogotovo kada nismo imali snage spoznati koliko nam je ona potrebna. Svaki susret s vama važan nam je koliko on god dug ili kratak bio, a nadamo se da ćete ih i vi pamtiti u istom svjetlu. Nikad ne zaboravite da je vaša škola uvijek tu za vas – tu ste rasli vi, ali i mi, zajedno s vama. Znamo da imate toliko dobroga u sebi i, molimo vas, ne dopustite nijednoj životnoj situaciji da to promijeni.

Koračajte kroz život hrabro i s osmijehom na licu i nikad ne zaboravite širiti dobro kamo god pošli na svome putu.

Iskrene i tople pozdrave šalju vam vaše stručne suradnice i ravnatelj Škole! :)