Ljubav je…

Siguran sam da je svatko od nas barem jednom bio u situaciji kada mu je jedno ljudsko biće bilo važnije od svega na svijetu, kada bismo dali sve da budemo u zagrljaju jedne osobe, da toj osobi možemo reći što nas pati sa sigurnošću da će to ostati između nas. Lijepo je imati nekoga bliskoga pored koga ćeš se osjećati sretnije i sigurnije. Osobu koja bi te prihvatila takvoga kakav jesi bez obzira na tvoje mane. Tada bi dao sve za nju samo da joj izmamiš osmijeh na lice.

Bila bi to osoba koja bi ti, svaki put kada je vidiš, znala pobuditi osjećaj sreće i zadovoljstva. S njom bi mogao provoditi svaku minutu svojega života, a da ti njezina prisutnost ne dosadi. Drugačija bi bila od drugih, za tebe jedinstvena. Zauzela bi posebno mjesto u tvojemu životu i volio bi je svim srcem, ne želeći je nikada izgubiti ili povrijediti.

Svaki puta kada bi čuo njezino ime ili vidio njezinu sliku, srce bi ti počelo razigrano kucati, a oči zaiskrile od uzbuđenja. Znao bi da je ona prava, da je ona jedina uz koju možeš biti sretan.

Za mene – to je ljubav.

Marin Špiko, 8. b

Željela bih mu reći…

Znate li onaj osjećaj kada se zaljubite, ali ta osoba to ne zna? Tada biste dali sve na ovome svijetu da ta osoba to sazna i da je i ona zaljubljena u vas, ali se bojite istine jer se bojite da ćete čuti ono bolno „ne“ te da će time i vaše prijateljstvo nestati. I ponekad, iako vam pokazuje razne znakove zaljubljenosti, vi to zanemarujete jer mislite da vam sve to govori iz prijateljstva i da ne postoji mogućnost da se zaljubi baš u vas jer ima puno boljih.

Eh, vidite, baš to se dogodilo meni. Dogodilo se da sam se zaljubila u prijatelja. Mislila sam da će proći nakon par dana, ali nije. Svakim danom sve više sam mislila o njemu. Bio je prisutan uvijek i svugdje. Njegove poruke izmamljivale su osmijeh na moje lice, razgovori s njim uljepšavali su mi dane i odjednom želja da mu kažem što osjećam postajala je sve veća, ali strah mi nikada nije dopuštao da mu pošaljem već odavno napisanu poruku. Bilo je čudno, znate, toliko osjećaja, a sve zbog jedne osobe. To nisam nikada do tada doživjela. Kao da više nije gravitacija ta koja me je držala na zemlji, nego on. Sve bih bila spremna učiniti i dati za njega.

Željela sam mu reći sve. Željela sam da zna kako su moji osjećaji prema njemu jaki i da sam uz sve njegove mane još uvijek sigurna u svoji ljubav prema njemu. Željela sam da zna kako se na spomen njegova imena moja koža naježi, oči zasvjetlucaju, a na usnama zatitra najiskreniji osmijeh.

I  znate  što?  Drago  mi  je  što  sam  mu  to  rekla.  Jer  bilo  je  vrijedno  saznati  da  i  on  neprestano  misli  na  mene,  ali najvrjednije od svega je to što je taj smeđooki dječak još uvijek uz mene i što još uvijek oboje osjećamo isto.

Lorra Rudić, 8. b

Portret moje sestre Mateje

Mateja ima dvadeset godina. Jako voli crtati i slikati, stoga studira slikarstvo. Također je svirala flautu punih pet godina, no nije imala dovoljno strpljenja završiti je.

Mateja je vitka i srednje visine. Ima tamnosmeđu, kestenjastu kosu i lijepe, smeđe, kose oči pa je ponekad zovu Tajlanđaka ili Japanka. Njezin način oblačenja je romantično-rokerski.

Ona je gotovo uvijek sretna i zahvalna za sve što ima, samo ponekad, vrlo rijetko, je tužna.

Prema meni je dobra, poštena i ponekad stroga, npr. kada me tjera da spremam sobu.

Zove me ovim nadimcima: „Sad ću!“, „Samo još malo!“, „Samo još minutu!“

S mamom uvijek postiže dogovor osim kada je riječ o tetovažama. Mateja ima preko lijeve ruke veliku tetovažu i niz kralježnicu arapska slova, a to mi se posebno sviđa.

Omiljena je među prijateljima jer je direktna i otvorena pa je često mole za savjet i pomoć.

Ona vam je jako zgodna i opasna djevojka, a k tome i moja jedina sestra!

Jakov Šimunić, 6. a

Postala sam učenica 5. razreda

Kad završite četvrti razred, a krenete u peti, morate priznati da baš i nije lako.

Ljetni praznici su mi se činili kraći nego obično, valjda je to bila briga kako će biti u 5. razredu. Došao je i taj dan, dan kada postajemo učenici petoga razreda. Bila sam pomalo vesela, ali i pomalo tužna zato što smo se rastali od učiteljice, ali to je sada prošlost, a mi trebamo gledati budućnost. Prvi dan je prošao odlično, uopće nije bio strašan kao što su sadašnji šestaši pričali. Upoznavanje sa novim učiteljima, učionicama i najboljom razrednicom bilo je odlično! Škola više nije bila strašna, nekome je možda još uvijek, ali ne znam zašto? Škola ne grize i ne moramo se nje bojati. Nastava i naš odlazak u školu postaju san iz kojeg se ne želimo probuditi, a razrednica postaje dobra vila koja nam želi sve najbolje.  

Škola više nije strašna, a tko zna možda mi to i postane najbolje mjesto na svijetu.

Mirna Grbavac, 5. c

Portret moje tihe patnje

Cvrkut ptica, žuborenje vode, fijuk vjetra, probijanje subotnjih zraka sunca i njihovo odmaranje na mojoj blijedoj koži, jednom riječju – vikend. Ovakvi se vikendi provode s dragim osobama poput obitelji i prijatelja ili s tihim patnjama.

Kažu da je lijepo biti zaljubljen, no biti zaljubljen u njega je istovremeno i patnja i ugoda.

On je visok i vitak. Ima blijedo-sivu put po kojoj je prepoznatljiv. Uvijek miriše na pepermint i lavandu. Ima kratku crnu kosu koja bi na jutarnjem subotnjem suncu poprimila crveni odsjaj, a kada bi je vjetar zamrsio, ne bi je ni najkrući češalj mogao ukrotiti.

Ima oči boje kestena, boje jeseni, oči, u koje kada gledate, pitate se jeste li u raju. Kada bi se naljutio iz njih kao da bi sijevnula munja, a opet u tim očima kao da se tada ocrtavao cijeli svijet. Obrazi su mu, kao i ostatak kože, bili blijedi, samo u nekim trenutcima poprimali bi svijetlo ružičastu boju. Kada bi se naljutio, čeljust bi mu se stisnula i otkrila njegovo lice u obliku trokuta. Ramena mu imaju oblik trokuta što još više naglašava njegovo vitko tijelo. Na ruci ima ožiljak koji se preko pola ramena proteže po njegovoj koži. Ima uske kukove i dugačke noge, a na njima su uvijek tamne traperice.

Često je veseo i nasmijan, no usprkos tome uvijek bi u sebi nosio naznaku samozatajnosti. Iako je do njega teško doprijeti, kada bi to netko uspio, shvatio bi da je on jedna jako dobra osoba koja se boji biti povrijeđena. U sebi nosi i neku tvrdoglavost koju, u toj mjeri, do tada nisam susrela.

Jako ga opušta odlazak u crkvu, vožnja biciklom s glasno pojačanom glazbom te druženje s prijateljima i novi vicevi.

Jednoga dana nazvala sam ga kišnim čovjekom jer je padala kiša, a on je bio mokar kao miš. Hodao je u plavom baloneru pognute glave, a u očima mu se zrcalio mjesec.

On je drugima lijep, a meni savršen. Nekima loš, a meni najbolji. Drugima smiješan, a meni najzanimljiviji. To je on, moja tiha patnja, moj kišni čovjek, moj najbolji prijatelj i … nažalost, moja prošlost.

Sanja Purić, 6. b

„Djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo“

Siniša Glavašević

Sjećam se svog djetinjstva. Bilo je to predivno doba kada mi je najveća briga bila odabrati bojicu kojom ću obojiti crtež ili pak što ću reći mami na ponovno poderane hlače na koljenima. Jedina stvar koja me je mogla uzrujati bio je češalj koji mojoj barbiki nikako nije prolazio kroz plavu kosu.

Tada nisam znala za velike laži, ružne misli, djela i slično. Iz svake osobe mogla sam izvući nešto posebno i dobro.

Antipatije za mene gotovo da nisu postojale, osim, naravno, ako mi je netko branio ono što sam žarko željela.

Većinom je to bio slatkiš. Moji prijatelji su uvijek bili tu za igru. Najgora stvar u prijateljstvu bila je ljubomora.

Nadam se da sam vam pokazala svoj pogled kroz ružičaste naočale koji sam imala kao petogodišnjakinja. Danas je takva moja sestra koja je, kako to tata kaže, moja slika i prilika. Razmišljanjem je gotovo identična onome što sam ja bila u toj dobi. Dogodi li se kada da pustim suzu pred njom, obvezno uslijedi njezin zagrljaj i tople riječi: „Nemoj plakati.“ Ona i ne zna zašto plačem, a njezin mi pogled pruža toliko razumijevanja, više nego bilo čiji drugi. Takav pogled kod odrasle osobe teško je pronaći. Kako me zna utješiti jednom rečenicom, tako me, naravno, zna izludjeti jednom riječju. No taj dječji pogled u kojem mi pokaže koliko joj je žao natjera me da joj se ispričam, odnosno učinim ispravnu stvar. Usporedim li samo ove dvije prilike u kojima me jedno malo biće, koje gotovo i ne zna što je prava suprotnost dobra, i odraslog čovjeka u razmišljanju i postupcima gotovo da i nema sličnosti. Dok djeca bodre i nastoje pomoći kada je netko loše, bez skrivenih namjera, odrasli se često pretvaraju te imaju skrivene namjere. Djeca ne spletkare i pokazuju malim znacima pažnje koliko im je žao zbog obične svađe, odrasli ne bi priznali krivicu ili pristali na kompromis oko mnogo težih stvari. Naša djeca zaista jesu jedino dobro koje nam je ostalo.

Dora Petričević, 8. c

SITNICE KOJE ME USREĆUJU

Što je sreća? Je li to samo prolazna stvar ili trajno sjećanje koje ostaje u srcu? Za mene je sreća poseban osjećaj neuhvatljiv poput leptira kojeg bezbrižno love čiste dječje ruke. Tako je prolazna ta razigrana toplina u srcu koju nazivamo srećom. Dok shvatimo koliko smo zapravo sretni, ona već prođe kao pijesak kroz prste. Ljudi često ne primjećuju sreću jer ih more mnoge brige. Svatko ima barem neku sitnicu koja mu čini ovaj svijet ljepšim, odvraća ga od briga i uveseljava.

Sretnom me čini mudar pogled moje majke, veseli zvuci pjesme moga brata koji me svako jutro bude.

Sretna sam kada kroz prozor ugledam najveću dječju radost – prve pahulje snijega. Te svilene pahulje bjeline kao da imaju nekoliko strana koje nam otkrivaju. Nježne su i posve tihe te odišu nekom ljupkom ljepotom za koju se pitamo je li ona uopće namijenjena pustoj postelji noći. Razigrane su poput lahora koji u sebi nosi plamičke radosti. Pune su smijeha i igre baš kao i djeca koja ih s nestrpljenjem dočekuju. Blistava hladnoća zime čini me istinski sretnom. Iščekujem ju cijele godine da napokon rasprostre svoj plašt i pruži ledene niti po svemu čega se dotakne. Osim zime, sretnom me čini i moja baka koja mi svojim toplim i mudrim riječima daje poticaj i savjet stvarajući u mojim mladim očima sliku života, ljubavi i nade.

Sreća me miluje kada me obuhvati raskošna ljepota prirode, mijena godišnjih doba, kada mi netko u prolazu uputi topao osmijeh i svi posebni ljudi koji čine moju svakodnevicu. To je sreća koja možda prolazi, ali u srcu ostavlja dubok trag. Ostavlja uspomene, radost i nestrpljive mlade ruke koje tek očekuju svoju sudbinu.

Nikolina Brandić, 7. c